Kada magle prekriju Kosmaj, to bude najčešće jedisntven prizor, nekako očekivan i viđan u nekim drugim delovima sveta.
Prva asocijacija, meni lično, bude na Afriku i planinu Kilimandžaro.
Naime, radi se o magli koja ne padne na kompletnu planinu, već na neke od njenih vrhova, ali to izdaleka deluje kao da je gornji deo planine kompletno u magli.
Prizor koji s razlogom provocira maštu, a kada je reč o zimskim mesecima, možda i odbije namernika, sluteći mu neizvesnost uspona, jer, gde je magla, tu se ne vide sneg i led pod nogama, odnosno točkovima.
Pa ipak, ima to svojih čari, srce doda još poneki otkucaj više u onaj minut u kom se broje otkucaji, i maglovita avantura može da krene.
Ulazak u maglu se obično dešava nešto pre nego što prilazimo manastiru Tresije, i traje, naravno, sve do samog vrha, pa na ma koji se vrh zaputili.
Ova planina ima svog šarma i tada, kada se u zadnji čas iz magle usput pojavljuju klupice i stolovi za piknik, dok krivine izranjuju gotovo iznenadno, no uz prilagođenu brzinu, ništa od toga nije zapravo opasno.
Štaviše, planina u tim uslovima ima svog šarma, diskretno upakovanog u te ogoljene krošnje obavijene gustom maglom, i svaki pogled počinje da znači naziranje, dok izoštravanje slike sleduje tek u zadnjih desetak metara.
Tiho je, i na neki način čak idealno da se zakorači u neku davnu istoriju koju ova planina krije.
Idealno, jer istoriju čine neki junaci koji su je krojili, i za kojima samo još spomenici čuvaju dostojanstveno tu zakletvu koja ih je jedina vezala čvrsto, dok su rame uz rame odbijali napadače, i ukoračili u istoriju podignute glave i ponosnog koraka, pod zastavom uz koju su svoje zakletve polagali.
No, ova magla ne krije samo puko junaštvo koje je ovu zemlju sa vekovima istorije nažalost redovno natapane krvlju ratova, puna.
Upravo ovde junaštvo je dobilo jednu novu dimenziju, jer ovde su šćućureni u svojim rovovima čekali neki golobradi momci stotinama kuća daleko od svojih domova, mobilisani u Timočku diviziju, i negde u svojoj svesti najspremniji da brane upravo taj deo Srbije, odnosno sam istok zemlje.
Pa ipak, eto ih ovde, braniće bokove srpske vojske koja se konsolidovala u čuvenoj Kolubarskoj bici, svesni ili čak nesvesni od kakvog je ključnog značaja njihov položaj koji se branio, u odnosu na prestonicu u koju je neprijatelj već ušao, svega pedesetak kilometara dalje.
I tako, stotinama kilometara od svojih domova, i dalje stežu svoje puške, očekujući napad čak šezdesetak bataljona carske vojske koja je dolazila po svoju osvetu za letošnji poraz na Ceru.
Drhteći pred onim što dolazi, uz srce koje preti da izleti iz grudi pre nego kuršum iz cevi, ali ne odustajući.
Nije hrabrost kada se ne plašiš takve sile koja dolazi, sa malom šansom da preživiš.... Jer, i nije normalno ne plašiti se....Hrabrost je kada se plašiš, ali ne odstupiš. I kada znaš da to neće ni onaj do tebe, i kada to zna cela zemlja iza tebe.
Narod se odužio onako kako to narod ume.
Izrekom.
Sećanjem koje je pretočio u izreku, verujući da je izreka besmrtna. Rekao je:
Doš'o Švaba sve do Ralje, al' od Ralje nikud dalje.
Tako je to umeo narod, ne znajući da izreka neće ostati besmrtna, da će pokleći pred kvazi znanjem crpljenim u naslovima na društvenim mrežama jedva vek kasnije, ali je ipak tako rekao.
Đuro Jakšić je u svojoj Otadžbini rekao sve što je narod nekada osećao ali nije umeo da kaže tako, i stihom iz Otadžbine na skromnoj spomen ploči kosturnici na Belom Kamenu, država se zahvalila svojim junacima koji nisu popustili. Onima koji su ostali kada je grmelo i kada se ginulo, izdržali, i dali vremena čuvenom Vojvodi, a tada još generalu Mišiću, da pređe u kontraofanzivu i probije linije neprijatelja, te ga satera nazad preko Drine u bici koja se do skora izučavala i na američkoj najpoznatijoj vojnoj akademiji.
Tri dana koje nisu svi preživeli.
Tri dana je bedem izdržao, ili, kako to reče Đuro....i samo dotle, do tog kamena, do tog bedema...dalje nije moglo. Srce je prestalo da lupa, puška i bajonet postali su jedno sa divom u šinjelu koji je u ta tri dana stasao od drhtavog dečaka u prekaljenog stuba svoje zemlje i naroda baš tu, na Belom kamenu.
Iako je spomenik skroman, nekako je primeren.
Skrajnut na deo planine do koga se zadnjih osamdesetak metara silazi planinarskom stazom, nije dovoljno dobro obeležen ali ni pristupačan. Može to bolje. Mora bolje.
No ipak je tu.
Negde nad njim nadvio se novosagrađeni vidikovac gotovo tik uz repetitor, do koga vodi asfaltni put, i na neki način simbol je nekih novih vremena, vremena bez ratova, u koja možemo da uživamo u prirodi i pogledu na nju. Na samo sebi svojstven nostalgični način, sklon sam da verujem u sebi da bi ti divovi koji nisu odstupili te davne 1914. godine, bili zadovoljni onim za šta su dali živote.
Mirom i svemu što samo mir ume da iznedri.
Lepotom planine koja više nije poprište smrti i stradanja, i koja danas brani svoj narod od zlih relikta prošlosti, vukući svojim lepotama neke nove potomke ka nečem predivnom.
Ka uživanju u prirodi, sa izletničkom ćebetu na livadici umesto šinjelu u rovu, ka planinarskim štapom za savladavanje staza umesto puškom, ka roštiljskoj rešetki na kojoj se uz smeh vrte komadi slabije ili reš pečeniji umesto bajoneta od koga srce još jače udara od pomisli kako će biti strašno mala šansa za preživljavanje kada dođe vreme da život od tog bajoneta zavisi.
Da, želim da verujem da znaju da nisu uzalud istrajali ovde, vezani zaktevom uz zastavu pod kojom su se branili, ne bežaći kućama koje su bile stotinama kilometara odavde, jer danas na ovom mestu prsa u prsa znači nešto drugo...nešto što počne sa pogledom u spušteni pogled, pa rukom u ruci...dok se prsa u prsa ne susretnu srca u nekoj prelepoj prirodi jednog Kosmaja danas...
Нема коментара:
Постави коментар