Desna obala Dunava, taman preko puta Novog Sada, danas deluje kao idealna pozornica na koju se smestila jedna davnašnja priča o ljubavi i aristokratskoj težnji da se oplemene plodni i vinorodni brežuljci Fruške gore, i to baš nad moćnom rekom.
Pozornica za predstavu koja je imala do sada brojne činove, različita dešavanja, ali i razne epohe u kojima su se smenjivali razni likovi, ponekad bajkoviti, a ponekada romantični, ali uvek sjedinjeni u ideji da uživaju u lepoti parka i prirodi koja ga zapravo i suštinski definiše.
Jer upravo je priroda, na preko trideset hektara svoje raskoši rasplinuta, ona fina esencijalna supstanca koju udahnemo, čujemo i vidimo svim svojim čulima već na prvim koracima kroz park.
Priroda koja je iznedrila jedno od retkih prirodnih jezera kod nas.
Neveliko ali baš zbog toga možda i tako privlačno jezerce koje okružuje obilje zelenila sađeno još iz doba kada je park nastajao kao okruženje Dvorca, nekima predstavlja vrhunac lepote Parka.
Nekima je to možda i Brežuljak ruža kojim dominiraju skulpture pet rimskih vojnika na stubovima, a čija delimična oštećenost zapravo i daje dodatni šarm ovom mestu.
Neko bi rekao da je možda najsnažniji utisak u Parku i Sfinga ili Devojka koja leži...
Da, nesumnjivo je da sam Park osim pešačkih staza i mostića nudi obilje detalja koji se sami po sebi kvalifikuju za najzanimljivije ili najspecifičnije, i još je manja dilema da je to za većinu nas izuzetno težak izbor, ali na koncu ostaje pitanje - čemu uopšte birati, umesto naprosto uživati u svemu...
Danas se parkovskom površinom smatra nekih dvadesetak hektara, prema nekim urbanističkim okvirima, i postoje dani kada je čak i tolika površina premala za sve koji pohrle da ovde provedu neke od svojih najlepših izleta ili tek običnih šetnji, i povremeno baš zbog toga mogu se čuti i neki negativni utisci, pre svega zbog gužve u parku, a posebno na parkingu.
Ipak, to su samo neki dani, a Park je zapravo na raspolaganju svih tristašezdesetpet dana godišnje jer Park se nikada ne zatvara.
I, naravno, najkapitalniji objekti koji krase park su tu, ali svi su smešteni nekako pred ulazak u parkovsko područje, pa tako i Dvorac Marcibanji-Karačonji očas posla padne u zaborav dok prođemo pored njega hrleći ka parku.
Dakako, fudbalski stadion i dečiji mobilijar u njegovoj zaleđini aktuelni su tokom nekih utakmica, ali i tada retko ko ipak ne zađe malo i u Park, pre ili posle utakmice.
Restoran koji nudi lepo uklopljen ambijent, takođe ostaje na samom ulasku u Park, pa je lako zaboraviti ga čim krene šetnja po stazama, na koju god stranu krenuli.
Park je, malo je reći, sjajan...
Ono po čemu je Park nekako najprepoznatljiviji u običnoj komunikaciji sa Novosađanima, zapravo je prvomajski uranak. Neko to vidi ovako, neko onako, jasno je da ne prija svakom gužva i folklor koji prati ovakav događaj, ali je definitivno prepun tada park i onih kojima se upravo i sviđa.
Istina je da je prvomajski uranak u parku, nasleđena tekovina iz međuratnog perioda kada je ovde nastala tradicija uranaka s početka proleća, a u tom periodu, slavio se đurđevdanski uranak.
Tradicija začeta tada, samo se vremenom transformisala u prvomajsku koja i dalje traje.
Vreme će na ovu pozornicu doneti i neke humanitarne komade u kojima će u glavnim ulogama gotovo uvek biti deca.
Najpre privatnom inicijativom jednog američkog zeta koji je upravo ovde nakon svoje vojne službe koju je završio u srpskoj vojsci, kreirao jedno utočište za decu, sirotište u suštini, a potom i nekim drugim aktivnostima iz kojih je nastala i osnovna škola koja i danas radi, ali i jedinstvenog Dečijeg sela koje za štićenike već decenijama uzima decu bez roditeljskog staranja uspešno toliko, da su i u najtežim danima uspevali da privlačenjem donacija, pre svega svojim uspešnim radom, da sve neophodno obezbede svim svojim štićenicima.
U Parku postoji i vrtić za decu, ali možda i najlepšu nostalgiju budi činjenica da je čuvena dečija serija Neven, upravo ovde snimana.
Plaža i Kej za šetnju, neizostavni su deo brojnih sadržaja Parka, a formira ih vodozaštitni bedem.
Pod tim bedemom je sada moguće leći i na plažu, ali i pecati, te spustiti čamac u reku i upustiti se na veslanje sve do samog Futoga, recimo, pa nazad ovde gde ćemo izvući kajak na krov automobila i vratiti se pomalo iscrpljeni, ali i iznutra ispunjeni nazad kući, jer baš se ovde može naći i mesto za spuštanje čamaca u vodu sa prilazom za prikolice. Barem jedan ovakav događaj nije izmišljen za potrebe romanizovanja priče, već se zaista i desio jednog lepog dana koji ni vremenska prognoza nije više mogla da pokvari, kada je konačno krenuo iz Parka.
I, naravno, tu je i mala marina u kojoj se drže čamci.
Da, zaista bogat sadržaj, gotovo za svakoga...
Нема коментара:
Постави коментар